Točno četiri tjedna je prošlo od zagrebačkog potresa. Lijepo je vratiti se u stanje kad ti Alarm za kišu, i to na sunčan dan, šalje više notifikacija nego Last Quake.
Neki dan smo izgubili i vrh drugog zvonika katedrale što je nanovo rastužilo Zagrepčane. Znam da je zvonik bio opasan i nesiguran. Ali, ne mogu si pomoći. Tog trena kad su ga skinuli, osjetila sam razočaranje i pomislila kako su vješto iznivelirali štetu. Sravnili ožiljak pa više i ne vidiš tu ranu od koje nisi mogao skrenuti pogled. Ovo će nam sigurno pomoći da brže zaboravimo što se dogodilo.
Ljudi se pitaju što će biti s katedralom, kad je namjeravaju obnoviti? Dobro pitanje – i meni je bilo bolno gledati kako se ruši vrh drugog zvonika, ne znam hoću li ikada zaboraviti kako sam se osjećala kad sam vidjela prvi srušeni izbliza i tako dalje. Ali, mjesec dana nakon potresa, s nekoliko desetaka neupotrebljivih škola i učeničkih domova, čini mi se da postoje i bolja pitanja. Koji je plan nastavka održavanja nastave u oštećenim zagrebačkim školama za slučaj da se hrvatska djeca vrate na nastavu prije ljeta? Nije bitno koliko je taj scenarij realan – pravo pitanje je što bi se dogodilo da je Zagreb pogodio isti ovaj potres, a da korone nije bilo? Postoji li neki plan za ovakve slučajeve u našem gradu, a onda i drugim potresno ugroženim hrvatskim područjima? Građani su prepušteni nagađanju i sami sebi jer, da nema korone, naša svakodnevnica bi se nekako morala nastaviti mjesec dana kasnije. To mnogima nije moguće. Zahvaljujući društvenoj udaljenosti, ne vidimo tuđu muku pa ne shvaćamo prave razmjere štete.
U početku se puno govorilo kako imamo sreće što se potres dogodio u rano jutro, usred ograničenja kretanja… Ali, trenutak potresa je prošao. Danas mi se čini da je upravo naizgled sretna okolnost bila ono najgore – za sam grad. Jer sva nesposobnost vlasti i dalje nije došla do pravog izražaja dok su mogućnosti koje im se sad otvaraju beskonačne. Pitam se tko u svemu tome ima sreće?
Potres je bio taman toliki da stotine izbaci iz vlastitih domova, da su mnoge zgrade u lošem stanju, ali je zato Zagreb ostao prilično lijep izvana. Mogli biste danas prošetati ulicama grada i jedva primijetiti da se išta dogodilo ako ne znate za potres. I tko tu ima sreće? Ljudi koji unutar tih zgrada ne znaju što je opasnije – koristiti stubište ili dizalo, i koji prije spavanja umjesto ovčica broje napukline na zidovima? Pravi srećkovići. Ili oni smješteni u studenskim domovima? Blago njima.
Sada, kada pomislimo da bi Zagreb mogao zadesiti jak potres, da možemo sutra svi ostati bez domova prepušteni sami sebi, samo slegnemo ramenima. U zraku se osjeća gorčina, nemoć i odustajanje od grada. Povjesničari umjetnosti i arhitekti jedini su koji još imaju snage da pokušaju spriječiti hitni korumpomljac zakon o obnovi. I pritom prokazuju da taj zakon ne brine o gradu, a ne brine pretjerano niti o građanima (naime, te stručnjake se optužuje da stavljaju zgrade ispred ljudskih sudbina).
Nije ugodno promatrati rušenje vrha zvonika katedrale. Nije ugodan osjećaj vidjeti crvenu naljepnicu na svojoj osnovnoj školi. Ali, najiskrenije, promatrati dijelove grada kako nestaju za nas nije ništa novo. Lap, magnolija, beskonačni niz, dio katedrale… Ovo zadnje nam barem nije oteo netko od krvi i mesa.
I to je danas, četiri tjedna nakon potresa, najgore.. Što na trenutke osjećamo da se više ništa ne može napraviti da sačuvamo Zagreb. Ionako nam izmiče iz ruku već dulje vrijeme. A ovaj potres… nije nikoga prokazao, niti ukazao ni na što što nismo već otprije znali. Nije sravnio grad u tih nekoliko sekundi. Baš kao s tornjem katedrale, samo ga je nagrizao. Međutim, tog 22. ožujka potres je nekim ljudima oduzeo sigurnost doma, a nekima dao u ruke oruđe za brže brisanje grada.
Mnogi si postavljaju etička pitanja – bi li trebalo ljudima pružiti krov nad glavom brzinskom akcijom pod svaku cijenu ili poštovati baštinu i identitet grada? Mučimo se s takvim mislima i osjećamo krivnju bez obzira koja nam se strana činila logičnija. I dobro je da osjećamo krivnju jer dio krivnje i snosimo. Ali, ne svu krivnju jer nije baš istina da smo svih ovih godina šutjeli. Građani i stručnjaci su mnogo puta itekako pokazali što misle o pojedinim spornim promjenama ili pak nečinjenjem u gradu. No, to se često, unatoč volji građana, provodilo čistom samovoljom.
Za to vrijeme, posljednjih desetljeća nitko od nas nije dobro educiran o mogućnosti potresa, a kamoli ideji da sami brinemo o statici svojih nekretnina. Za to vrijeme, nije pripremljen niti jedan konkretan plan za obnovu grada i zbrinjavanje ljudi u slučaju potresa, barem koliko je nama običnim građanima poznato. Dobili smo samo informaciju na koje livade bismo se trebali uputiti ako se grad baš sravni sa zemljom i koji su alternativni pravci kretanja ako se uruše mostovi, i to samo ako smo se dobro udubili u neuočljive plakate. Ali, što ćemo nakon potresa? Ni slova na papiru. Tko bi mogao i pomisliti da će četiri tjedna nakon potresa umjerene jačine dio naših sugrađana još biti u studentskom domu, a svi ostali neće imati nikakvu predodžbu kako će se točno odvijati život u centru grada u narednim mjesecima ili godinama?
Krivicu za magnoliju mogu djelomično prihvatiti. Krivicu za mnoge druge sporne stvari u gradu također. Ali, da smo si sami krivi za potpunu nepripremljenost gradskih vlasti na posve očekivan događaj, e to ne prihvaćam. 28 dana kasnije, vrijeme je da zaboravimo na beskorisne osjećaje nevjerice i nemoći. Imamo pravo očekivati da se i pošteno zbrinu ljudi, i pošteno obnovi grad.