Odluke u žarištu

Hrvatska još nije žarište koronavirusa pa je, u trenutku dok ga pišem, naslov ovog članka posve pretjeran. Ali, stvari se mijenjaju nevjerojatnom brzinom pa možda za koji dan više neće biti niti aktualan, baš kao što je članak, koji sam objavila prije samo pet dana, već posve nerelevantan.

Brzina kojom se mijenja situacija je zaista nadrealna. Prije nekoliko dana, imali smo osjećaj da se problemu u Hrvatskoj ne pristupa dovoljno ozbiljno, a sada je na barem dva tjedna odgođen odlazak na nastavu u škole. Dok nas je prije samo pet dana mučila neizvjesnost, sada smo nekako ujedinjeni u spoznaji da sve treba stati, da trebamo to izdržati i da trebamo zajednički suzbiti širenje korone. Naravno da postoje propusti i puno nelogičnosti u procedurama, ali imam osjećaj da je velika većina stanovnika prihvatila stanje opreza. Na momente se osjećam čak izmanipulirano, toliko sam poslušno reagirala. Jako me zanima kako će mi moje vlastite odluke izgledati kad za koju godinu pogledam unatrag.

Uglavnom, polako smo se svi pomirili da možemo zaboraviti na normalan život i našu svakodnevnicu barem negdje do svibnja. U najboljem slučaju. Neki se još nadaju da će uspjeti organizirati neko događanje sljedeći tjedan, pa za dva tjedna, ali bojim se da trebamo prihvatiti stanje kakvo je i prilagoditi se, ili barem razmisliti o koracima za neku buduću potrebu.

ŠTO DA UČINE ORGANIZATORI TURA I TURISTIČKI VODIČI?

S obzirom da smo svi povezani, zanimljivo je pratiti slijed misli i reakcija diljem svijeta. Tih nekoliko dana koji čine razliku od odmahivanja rukom i nepresušnih šala, do gomilanja klozetpapira. Kako se svijest mijenja iz dana u dan, iz sata u sat. Do prije nekoliko dana, bilo je nezamislivo da ćemo otkazivati okupljanja svega desetak ljudi, a upravo se to sada događa. Umjetnici, kultura, edukatori, turističke agencije – mnogi su preko noći stali s radom. Na plećima mnogih je još uvijek teška odluka što učiniti, otkazati svoja događanja ili raditi dok ide. I ja sam dugo razmišljala što učiniti s turama Secret Zagreb u ovom periodu i na poslijetku odlučila provesti neke preventivne mjere iz građanske solidarnosti, kada već cijela država radi na smanjenju društvenog kontakta. Je li odluka pametna, nikada neću znati, ali zasada sam odlučila sljedeće:

  • otkazati termine tura do kraja ožujka
  • u narednom periodu, smanjiti broj posjetitelja javnih termina na samo 6 osoba
  • omogućiti vrlo fleksibilno otkazivanje rezervacija do samo 6 sati uoči početka ture
  • upozoriti na mogućnost otkaza od strane organizatora (Secret Zagreb) u slučaju procjene da je vodič mogao biti u kontaktu s virusom

Sve sam ovo odučila jer se sada traži društvena odgovornost. Svi smo mi rastrgani između golog preživljavanja i odgovornih odluka. Međutim, zaboravljamo da nam dva tjedna povremenih prihoda neće mnogo značiti u životnom vijeku, a da isto tako za dva tjedna sve može ionako otići vrit, što se, uostalom, mnogima već dogodilo.

Mnogi se turistički vodiči i inače znaju nagutati maxflua na spomen temperature ili prehodati i najteže želučane viroze. I to čak ne zato da ne bi izgubili prihode, nego iz osjećaja odgovornosti prema poslodavcu ili grupi koja je došla kod njih po neki doživljaj. Moram priznati da je meni tek prošle godine prvi put palo na pamet ponuditi gostu da otkažemo turu jer sam bolesna. Tek tada sam postala svjesna da je možda nepopularno pokazati da sam bolesna, ali da mu isto tako mogu uništiti odmor ako mu se pojavim takva. Znam da zvuči sumanuto i krajnje neodgovorno, ali doći bolestan na posao se mnogima podrazumijeva. Sigurna sam da će me mnogi vodiči ipak razumjeti. Teško nas je pokositi i na zadnjem atomu snage ćemo doći na turu.

A opet, u situaciji epidemije smo prvi na udaru same bolesti. U vrijeme kad se od mnogih stranih posjetitelja traži samoizolacija, mi im i dalje pružamo usluge. Tješimo se da smo na otvorenom, da samo zdravi putuju. Ali, može doći trenutak kad mi više ne budemo zdravi, a to i ne osjetimo. Još je jedan sindrom kojem smo podložni – uslužnost. Kad se odvija neka sumnjiva situacija, gost nam je na prvom mjestu. Ako se netko osjeća loše, vodič će s njime ostati. Ako netko kašlje, vodič će napraviti barijeru svojim tijelom između njega i ostalih da ih oboje zaštiti – njih od potencijalnog virusa, pa čak i njega, da mu ublažimo osjećaj neugodnosti. Drugim riječima, može se dogoditi da u ovom trenutku svojim najboljim namjerama ipak ne pomažemo u prevenciji koronavirusa. Možda se neće svi složiti s ovako radikalnim mjerama poput zaustavljanja tura na dva tjedna. Odluku nisam donijela posve samostalno, već konzultirajući brojne iskusnije tvrtke za razglede gradova diljem svijeta. Čini mi se da je došao trenutak da na kratko pustimo ustrajnost i iskoristimo slobodno vrijeme za akciju druge vrste.

NOVI POGLED

To nas dovodi do još jedne teme. Ovih dana, gotovo je nepristojno misliti o ičemu osim koronavirusu, a opet smo dobili priliku da se odmaknemo od svakodnevnice i sagledamo je drugim očima. U Hrvatskoj još nismo došli u fazu da se bolest zaista razbukta, pa još više strahujemo od karantene, nego od bolesti. To nam ujedno daje privilegiju da iskoristimo vrijeme koje smo dobili i razmislimo o strategijama za budućnost. Mnogi se instantno i poletno prilagođavaju na razne načine prenoseći svoje poslovanje online. Takvu je energiju lijepo vidjeti i svima nam daje tračak nade i inspiracije. Međutim, ja sam odlučila na kratko se primiriti, dočekati svitanje s novim cjelovitim projektima i raditi na tome da izbjegnem sličnu situaciju u budućnosti. Kažu da pametni uče od drugih, a budale na svojoj koži. E, sad smo i mi drugi naučili što bi nam moglo dobro doći:

  • Pasivni prihod

Nije lako osigurati pasivni prihod, ali je nužno i to sada znamo. Bilo bi dobro da svatko od nas ima neki način da pokrije najnužnije rupe, dok mu stagniraju glavne djelatnosti. Očito je ovo nešto što moramo ozbiljnije shvatiti i početi smišljati i razvijati načine pasivnog prihoda. To je teško kada se boriš da zaradiš dovoljno iz dana u dan, ali sada nam evo prilike na pladnju.

  • Strategija za krizne situacije

U našoj državi smo naučeni da razmišljamo o izbjegavanju potencijalnih problema, najčešće birokratskih, a jedna od strategija nam je nada da nas nikada neće zakačiti kakva inspekcija. Izbjegavanje mogućnosti krizne situacije nije baš neka strategija i sada nam više za to ne treba dokaza. Nevjerojatno mi je koliko smo bili slijepi kad su problemi s koronavirusom počeli. U Aziji je buktalo dva mjeseca, a mi se i danas nadamo da ćemo za dva tjedna po starom. Bilo bi dobro da smo svi imali spremne mehanizme za krizu i pokrenuli ih na vrijeme. Živim u gradu koji je dobrano uništen u potresu 1880. Ako obratite pažnju na gradske institucije, plakat o koronavirusu stoji tik do plakata o ponašanju u slučaju potresa. To je realna opasnost. Naravno da ne živim u konstantnom strahu od potresa. Ali, znam se zapitati što bi se dogodilo s mojim poslovanjem nakon što se on dogodi, ako se dogodi. Iako nisam imala zabilježen plan rada u kriznim situacijama, nešto mi se ipak vrzmalo po glavi. Sada su se moja “morbidna” razmišljanja pokazala korisnima jer su mi uvjeti rada trenutno bolji nego da se dogodio potres.

  • Nove vještine

Baš je danas netko u jednoj facebook grupi pitao čime ćemo se baviti kad nema posla. Bilo je puno odgovora, od čitanja onih nagomilanih knjiga, do meni omiljenog – učenja kodiranja. Super je i čitanje, i ja se veselim pročitati neke knjige. Ali, baš ću se potruditi da barem jednu zanemarenu vještinu unaprijedim, a nepoznatu počnem savladavati.

  • Obiteljski akcijski plan

Mnogi bi mogli upasti u zamku da svoj rad od kuće pretvore u kućanske obveze. Ovo je odlična prilika da postavimo i obiteljsku strategiju. Primjerice, mi jedva čekamo zajedničke aktivnosti, past će maratonski obiteljski D&D i druge društvene igre, bit će i Netflixa. Ali, svi smo si u kućanstvu zadali neki osobni projekt kako bismo imali radno vrijeme tijekom kojeg se nećemo međusobno ometati.

  • Novi projekti za budućnost

Kreativno poduzetništvo često, nakon prvotnog zamaha, zna “zakržljati” na staroj slavi. Evo prilike da dobro razmislimo čemu da se okrenemo u budućnosti. Koji nam projekti donose sigurnije sutra, a koje bi vrijedilo odbaciti i napraviti mjesta novima. Imamo li još neke vještine koje bismo mogli upogoniti, ili nam manjkaju neke pa im se sada možemo ozbiljnije posvetiti. Ako smo ikada dobili malo vremena za razvoj novih projekata, onda je to sada.

Naravno, sve ovo vrijedi ako zaista bolest ne uđe među nas. Tko zna, možda za pet dana niti ovaj članak ne bude aktualan. Zasad nam preostaje samo iskoristiti što možemo od situacije. I možda, samo možda… bar nekome ova stagnacija ipak donese bolje sutra.

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *