U travnju će biti pet godina otkako sam pokrenula nekoliko alternativnih obilazaka Zagreba pod zajedničkim imenom Secret Zagreb. Ovo su danas neke od mojih tura: Tajanstveni Zagreb, Zagrebarium, Osvoji tvrđavu, Zagrebačka zimska bajka, Tajni Zagreb s klincima… osim toga, nudim zaigrane aktivnosti poput Lova na vještice ili Potrage uspavanog zmaja, da spomenem tek nekolicinu. Već se iz svih ovih naziva vidi da je riječ o pripovjedačkim razgledima inspiriranim folklorom, mitovima, čudnovatom poviješću i da u njima postoje elementi pripovijedanja. S obzirom da se Secret Zagreb u potpunosti oslanja na priče iz prošlosti ili predaje, a ujedno je turistički projekt, može poslužiti kao maleni primjer pripovijedanja u turizmu.
Čini se da su ove prve dekade novog milenija najbolje vrijeme za ljude koji vole priče. I doista, stalno slušamo o tom famoznom pripovijedanju, toliko pozitivnih strana i prednosti koje nam nudi. Pa dobro, što je uopće pripovijedanje? Je li to način na koji pričamo postojeće priče? Ili smišljanje novih? Je li to kombiniranje naizgled beznačajnih motiva u pripovijest s poukom? Ovo zadnje bi bilo blizu moje osobne definicije pripovijedanja, ali svjesna sam da postoje razna shvaćanja i zamisli pripovijedanja. Kroz ovih pet godina, bilo je zanimljivo promatrati kako se čak i značenje te stoljetne riječi mijenja.
Od one nanovo otkrivene drevne vještine korištene za edukaciju, terapiju, buđenje moždanih vijuga i prenošenje univerzalnih istina, pripovijedanje je dospjelo na pomalo loš glas. Danas je blisko sinonimu za marketing. Sama riječ je prodana, nekad se zateknem kako kolutam očima kad naletim na “storytelling”. Eno najave neke nove radionice, spominje se storytelling, kliknem da vidim o čemu je riječ, a kad tamo – riječ je o storysellingu! Deset deka priče umotaj u 80 deka prosječnosti i dodaj dvije velike žlice navlakuša od nazivlja, posoli motivacijom za zaradom i dopri do kupca, prodaj, digni cijenu, oni samo to žele, hoće priče, priče prodaju sve…
Kad se riječi poslovno i pripovijedanje nađu zajedno, a još i više ako se upotrijebi engleska inačica riječi, odmah zazvuči prodano i lažno. I vjerojatno svi mi, koji koristimo neke pripovjedačke elemente u stvaranju proizvoda za tržište, u većoj ili manjoj mjeri jesmo prodane duše. Krenemo od nečeg pozitivnog, a putem se upletemo u zloporabu tih vještina. Teško je ustrajati u njihovom ispravnom korištenju. I sama se često zateknem u dilemi trebaju li moje priče biti u službi destinacije ili u službi mog novčanika. Već svi znaju da je turizam posebno opasna grana koja, od oruđa za očuvanje baštine, neprimjetno prelazi u oružje za brisanje naslijeđa. Zanosimo se kako priče služe turizmu, umjesto da turizam služi očuvanju priča. Dobra vijest je da kaskamo za trendovima, što u ovom slučaju može biti prednost. Na nama nije da ponavljamo tuđe greške, već da kaskanje pretvorimo u galopirajuće učenje…učimo iz primjera sa sjevera, iz destinacija koje su poznate kao stručnjaci u pripovijedanju ili oživljenoj povijesti u službi turizma i koje su se već na tome opekle… ne razmišljajmo samo o kapitaliziranju priča, već o korištenju turizma kao alata za očuvanje baštine i kulturnog naslijeđa.
Riječ je o jednoj od najtužnijih knjiga koju sam ikada pročitala. I već sam kao dijete shvatila da je književnost snažnija ako nas izlaže osjećajima koji su nepoželjni u stvarnom životu te da zamišljeni svjetovi mogu poslužiti kao utjeha u crnim trenucima.
Evo kako su priče djelovale na mene, a zatim odmjerimo jesu li one konkurentska prednost ili možda čak zadrška.
Još kao dijete, umjesto medvjedića, spavala sam s knjigom. Još imam tu knjigu, i još je svako toliko prolistam, ali, jadna, više nema ni korica! Raspala se od previše čitanja. Mislim da su sve knjige s police ljubomorne na bogati život stranica moje omiljene knjige iz djetinjstva. Riječ je o knjizi švedske spisateljice Astrid Lindgren. Ne, nije riječ o Pipi Dugoj Čarapi, već Hrabroj Kajsi. I dan danas imam živa sjećanja na prizore iz te knjige. Riječ je o jednoj od najbajkoživotnijih knjiga koju sam ikada pročitala. I već sam kao dijete shvatila da je književnost snažnija ako nas izlaže osjećajima koji su nepoželjni u stvarnom životu te da zamišljeni svjetovi mogu poslužiti kao stvarna utjeha u crnim trenucima. I tako, malo po malo, nemam drugog izbora nego okriviti Astrid Lindgren i njenu Kajsu za svoju ljubav prema imaginarnim svjetovima i spretnom pripovijedanju.
Iako Hrabra Kajsa nije moja najdraža priča u knjizi, sigurno je najpoznatija, i upravo me njezina prva rečenica privukla da uopće kupim knjigu. Kao djevojčica, imala sam običaj otići otprilike jednom mjesečno s bakom u obližnje Narodne novine. Na jednom dugačkom stolu bile su izložene knjige za djecu, većinom iz Biblioteke vjeverice. Odabrala bih si jednu knjigu. Malo sam gledala korice, malo sadržaj, malo prolistala, pokušavala nekako odlučiti koju ću knjigu uzeti taj mjesec. Nije mi bilo teško odlučiti se za Hrabru Kajsu. Otvorila sam knjigu, kad eto ti prve rečenice: “O, kako bih voljela da možete vidjeti kućicu gdje je živjela Kajsa!” Hej, sad bih i ja voljela vidjeti. U toj jednoj jedinoj rečenici, autorica nas je spretno uvukla u priču i odmah stvorila nevidljivu trostranu vezu između sebe – pripovjedačice, mene – čitateljice, i njene odvažne junakinje. Već sam bila tamo, već sam zamišljala toplu kućicu i jedva čekala da se i sama ugodno smjestim i provjerim što sve čeka Kajsu i mene u našoj priči.
Kajsa je djevojčica koja živi u toplom kućerku s bakom. Koja joj i nije prava baka, već ju je posvojila, tu nejaku ostavljenu bebu, a još joj se i tada vidjela odvažnost na rumenim obraščićima. Hrabra Kajsa je i jedna od najmoćnijih dječjih socijalnih knjiga koje sam pročitala. Same su u toj kućici punoj ljubavi, a da stvari budu još slađe, baka zarađuje prodajući svoje fine ručno rađene bombone na tržnici. Ali, baš prije Božića, baka se razboli, baš prije hladne skandinavske zime ostadoše bez prihoda. Bez brige, mala će Kajsa sve uzeti u svoje ruke i sama samcata, sa smješkom na licu, pobrinuti se da dražesni bomboni zagriju ognjište i te zime.
I najvažnije, naučili su me da je moguće stvoriti opipljivu vezu između mašte i stvarnosti. Tako je i s mojim razgledima. To su najobičniji razgledi grada, tek malo drugačiji pogled na grad. Osim što ponekad, ako imam sreće da sam okružena gostima koji se prepuste pričama, uspijem stvoriti tu vezu između mašte i stvarnosti, i tada moj grad počne disati i šaputati
Ta je knjiga za mene dokaz da nas knjige doista oblikuju, otvaraju nam um. I sama sam se počela ogledavati, smišljati kakve sudbine se kriju iza nečijeg rumenog lica ili zabrinutog pogleda, detaljima u svijetu oko sebe sam redovito prišivala priče. Uvijek bilježila neke misli, smišljala druge stvarnosti. Cijeli svijet mi je bio pomalo romantiziran i nestvaran, jako sam se vezala za neke knjige, filmove, glazbu, slike… Svaki pokušaj mog uklapanja bio je osuđen na propast, i bilo je pitanje trenutka kad ću pokrenuti nešto odmaknuto. A kad sam napokon pokrenula svoje ture, najveći strah mi je bio da su – preobične. I danas me to muči i već planiram nove projekte koji će biti mnogo nadrealniji i posve uronjeni u priče.
Astrid Lindgren je bila prva, a slijedili su još mnogi koji su me naučili da ima nešto uzbudljivo u nepoznatom, nešto privlačno u imaginarnim svjetovima. I najvažnije, naučili su me da je moguće stvoriti opipljivu vezu između mašte i stvarnosti. Tako je i s mojim razgledima. To su najobičniji razgledi grada, tek malo drugačiji pogled na grad. Osim što ponekad, ako imam sreće da sam okružena gostima koji se prepuste pričama, uspijem stvoriti tu vezu između mašte i stvarnosti, i tada moj grad počne disati i šaputati, i odjednom smo svi mi dio njega, i on ostaje dio njih.
Eto, kako to jednostavno zvuči… ali to je i posao nama pripovjedačima, da približimo nedostižno.
Istini za volju, stvarnost nije bila tako jednostavna. U početku, nisam smatrala pripovijedanje poslovnim modelom. No, ispostavilo se da je ipak tako bilo. Od početna dva, počela sam stvarati nove razglede, javljali su mi se suradnici i naručivali razglede kao pratnju većim događajima. I tek sam tada počela shvaćati koliko je jednostavno doći do priče. Što god da ti je drago, što god da te zanima, bit će dovoljno materijala da se stvori tura, ili kakav drugi proizvod, i bit će ljudi s istim interestima koji će im se priključiti. Ako znaju za njih….tako da će ipak biti potrebno i malo story-sellinga.
Problem nije stvoriti priču. Problem je držati se priče. Poznajem toliko malih agencija ili samostalnih turističkih vodiča koji bi zbilja htjeli pokušati nešto novo. Najbolje od svega, već imaju gotov proizvod, vrlo privlačne zamisli, ideje o približavanju nerazvikanih kutaka gostima kroz zanimljive priče, umjesto da ih vode na jedne te iste najpopularnije destinacije. I zaista žele pokrenuti tako nešto ove sezone.
Ali onda sezona stigne. Možete li pogoditi gdje je većina njih? Na Plitvicama, na obali, u najvećoj gužvi! Ali sljedeće godine će malo više poraditi na razvoju svoje zamisli i ozbiljnije pokrenuti stvar. Nitko od nas ne želi masovni turizam, nitko se ne osjeća ispunjeno kada je dio njega. Ali, budimo iskreni, tamo su novci, stalne gaže – ne možemo to odbijati, pa to je naš život i teško je to promijeniti. Teško je i postaviti vlastite granice. Mnogima padne na pamet da odrade određeni broj “gužvastih” tura pa će ostatak vremena posvetiti svojoj bebici. Ali svi znamo kako stvari funkcioniraju. Nazove te agencija, nisi dostupan. Drugi put će te možda ponovo nazvati. Treći put će zvati nekog drugog. Možemo li si doista priuštiti da propuštamo poslove i gubimo klijente?
Zove se masovni turizam s razlogom, jer ima masa ljudi koju treba uslužiti. Volim smatrati pripovijedanje alatkom koja će nas povezati s nišnim gostima
U nekim destinacijama vodiči i drugi djelatnici ljeti doslovce izgaraju. Na kraju sezone, ne obraćajte im se na engleskom ako vam je život mio, postoji šansa da će vas spaliti pogledom, ne mogu više podnijeti te jedne te iste razgovore s turistima. Ma, odakle im još vremena da se “igraju”, “isprobavaju” i, uostalom, nepotrebno se izlažu? Sve je to posve razumljivo. Zove se masovni turizam s razlogom, jer ima masa ljudi koju treba uslužiti. Volim smatrati pripovijedanje alatkom koja će nas povezati s nišnim gostima… Ako se zaista želite držati svojih priča, morat ćete riskirati. Istražiti tržište, biti iskreni prema sebi samima i, napokon, ako imate osnove vjerovati da će vaša priča jednog dana uspjeti, odraziti se i probati! Ako treba, izgubiti one stalne klijente i odbiti poslove. Sanjate o nekoj posebnoj turi koju ćete pokrenuti? Već imate sve u sebi: vještine vodiča, znanje, znate gdje tražiti nove informacije, dobri ste s riječima… sada samo još trebate zapakirati to u lijepu priču i staviti na tržište.
I opet, lakše reći nego učiniti. Lako je reći da je pripovijedanje ključ svega, ali zaista je teže ostati pri svojim pričama nego što se čini. Evo, kad sam odlučila da ću pokušati sa svojim posebnim pripovjedačkim turama, teško je bilo odoljeti drugačijim poslovnim ponudama. Kad su agencije čule za te ture, neki su me počeli zvati: super su vam ture, mi bismo našim gostima ponudili neku od njih! Ali možete li je malo izmijeniti i uključiti glavne atrakcije, i neka bude malo sličnija običnoj turi?
Kad sam tek kretala, jedan je veći igrač na tržištu razgleda grada saznao da sam bez posla i htio me zaposliti. Ja sam već dala otkaz kod bivšeg poslodavca, ali ture još nisu krenule… ponuda je bila primamljiva jer sam bila u situaciji da sam bez posla i bez ikakvog vodičkog iskustva.. baš ja, jedna od rijetkih koja je uvijek mislila da je posao vodiča prilično zastrašujuć i nije mi bilo jasno zašto to ljudi nazivaju najljepšim poslom na svijetu. Je li to nešto što uopće možeš početi u svojim tridesetima? Zar ne moraš biti mlad i bez pola pameti i briga da se upustiš u to? Sumnje su se rojile u mojoj glavi, što bi bilo najpametnije, hoće li moje ture uspjeti? Ali, ostala sam pri odluci. Zahvalila na ponudi i nastavila po svome. Polako se stvar zakotrljala i uspjela. Ni tu nije kraj. Kada napokon izguraš svoje ideje i preskočiš prepreke, evo ti i zamki.
Toliko inspirativnih primjera oko mene nadogarađuje svoje vještine: Maja, Tina, Dominika, Mirna, Marjeta, Samia, Iva, Ivana, Sabina, Inka, Max, Andreja…. to su samo neka od imena stvarnih vodiča koji me, otkrivanjem novih dimenzija ovog posla i stalnim radom na sebi, inspiriraju da i sama pronađem novu energiju.
Koliko te samo zamki čeka na putu da stvoriš primamljivu priču koja odjekuje kod publike. Folklorizam. Pretjerivanje. Zanemarivanje presudnih činjenica. Nekad te čak mami da izmisliš priče da bi ture bile zanimljivije! Nedostatak objektivnosti. Želja da zadovoljimo publiku i uljepšamo im svijet. E, tu se samo sjetim onog sjetnog osjećaja koji u meni i danas izaziva pomisao na moju Hrabru Kajsu. Ne samo da je moguće stvoriti gotovo romantičnu vezu između posjetitelja i najsurovije stvarnosti, već upravo naizgled zloguke poruke doista mogu pokrenuti srca i njihovo vješto prenošenje je skrovište istinske moći turizma i njegovih priča.
Da bismo se što teže pokolebali u našim nastojanjima da pričama čuvamo baštinu, tu je i snaga cjeloživotne edukacije koja neprestano otvara oči i vraća te na pravi put. U posljednjih nekoliko godina sam sudjelovala u toliko korisnih treninga i radionica, i još ih je toliko na mojem popisu želja. Od glume, treninga glasa, poslovnih edukacija, pripovjedačkih lekcija, NLP-a, raznih međunarodnih edukacija.. kad god sam u mogućnosti, tragam za novim načinima da unaprijedim svoja znanja… Posebno želim ukazati na trening koji mijenja stav o vođenju iz korijena: trening za certificiranog vodiča interpretatora pod licencom europske organizacije za interpretaciju baštine Interpret Europe. I sama sam pohađala ovaj tečaj i toliko me inspirirao, da sam ubrzo upisala i tečaj za trenera u nadi da ću uskoro dijeliti taj primjer s hrvatskim kolegama.
Spominjem sve ovo zato što nikad nije dovoljno priče o cjeloživotnoj edukaciji za turističke vodiče. Kada vidim druge vodiče kako kreću prema naprijed, neprestano rade na sebi, i ja poželim isto. Toliko inspirativnih primjera oko mene: Marjeta, Samia, Iva, Ivana, Maja, Tina, Dominika, Mirna, Sabina, Alida, Inka, Max, Andreja, Vlatka, Željka…. to su samo neka od imena stvarnih vodiča koji me, otkrivanjem novih dimenzija ovog posla i stalnim radom na sebi, inspiriraju da i sama pronađem novu energiju. Svi oni mijenjaju sliku o tome što je uopće turistički vodič, rade na nekim zanemarenim vještinama ili razvijaju posve nove vještine, kreću se, postavljaju divan primjer i podsjećaju me da je izgradnja novih stvari uvijek bolji izbor nego zavaliti se i opustiti. Kad vam kažu da je jedino mjerilo rasta tvrtke brojčano, kad od vas očekuju da se uspješnost mjeri u broju radnih mjesta, prisjetite se da mnogi od nas, mikro dionika u turizmu, utječemo jedni na druge pozitivnim primjerima, mijenjajući lice cijele struke, a utjecaj te neprekinute razmjene inspiracije i znanja nitko ne može mjeriti brojevima.
U ovo doba, turistički vodiči su vrlo oprezni kad su u pitanju novosti… novi zakoni, novi mediji, poput mobilnih aplikacija, virtualne stvarnosti… ja vidim jedan novi medij na horizontu. Samog vodiča. Pripovjedača. Ljudsko biće sa svim svojim manama i osjećajima, ali i vještinama da interpretira priču o svojem rodnom gradu ili nekoj drugoj destinaciji. Kao što bi moja interpretacijska trenerica Valya rekla: “da su svi vodiči na svijetu vodiči interpretatori, svijet bi bio bolje mjesto.”
Vratimo se na pripovjedačke šetnje. Kako ih stvoriti? I opet smo na početku, na pitanju što je za nas uopće pripovijedanje. Svaki je dobar vodič ujedno i vješt pripovjedač. Sve što treba je zaokružiti priču ture. I, kao što smo već rekli, ostati pri toj priči. To je vrlo lako s obilascima gradova, a puno teže s dužim turama. Zato je, valjda, teško zaista upogoniti sve one europske kulturne rute, usprkos darežljivim bespovratnim sredstvima kojima raspolažu. Ali, moguće je. Potrebne su dvije stvari. Jedna je entuzijazam, što nije teško, barem neko vrijeme… i odlučnost…e, to je već malo teže. Kad pogledam unazad, ne čudim se vlastitom entuzijazmu, ali pitam se odakle se stvorila ta odlučnost i ustrajnost.
I na kraju, što čini pripovijedanje konkurentskom prednošću? Na poslijetku, ono počne djelovati. Svo ovo vrijeme, pričam o svom iskustvu, ali uzimam u obzir i druge slične primjere, ne samo iz Zagreba, nego iz cijele Europe. Govorim u ime mnogih kreativnih tvrtki i vodiča, kada kažem da nakon nekog vremena, to počne djelovati. Počne privlačiti goste.
Moja prva godina je nekako prošla. Druga – već sam mogla skromno živjeti od svojih usluga. Treća je donijela pristojan život… i tako dalje. Postupno raste. Bilo je toliko sretnih okolnosti, ali tek sada, kad pogledam unatrag, uvjerena sam da ipak nije bila sreća u pitanju. Tek sada sam svjesna koliko sam radila.
Znate kako nekada ljudi kažu da je turistički vodič najljepše zanimanje na svijetu? Sada razumijem što to znači. Posljednjih nekoliko godina je bilo predivno. Nikad nisam iscrpljena, ne dojade mi moji turisti. Nikad se ne osjećam kao pratnja, niti kao da goste vučem za sobom.
Kroz priče, na neki način biram klijente. Mogu biti svoja, okružena istomišljenicima, sve mi je ovo otvorilo tolika vrata, toliko suradnji na novim projektima, cijeli novi svijet. A sve zato što sam se držala priča u kojima sam najviše uživala i pokušala pokazati što meni znači moj grad, čak i ako to znači odbiti neke veće zarade u početku ovog putovanja. Naša strast za nekim pričama doista može učiniti da sve te govorancije o specijaliziranom turizmu zaista prorade.
U ovo doba, mnogi turistički vodiči su vrlo oprezni i kad su u pitanju noviteti… novi zakoni, novi mediji, poput mobilnih aplikacija, virtualne stvarnosti… ja vidim jedan novi medij na horizontu čija je budućnost sigurna. Samog vodiča. Pripovjedača. Interpretatora. Ljudsko biće sa svim svojim manama i osjećajima, ali i vještinama da interpretira priču o svojem rodnom gradu ili nekoj drugoj destinaciji. Kao što bi moja interpretacijska trenerica Valya rekla: “da su svi vodiči na svijetu vodiči interpretatori, svijet bi bio bolje mjesto.”
A što se mene tiče… ako vam se katkada činim pomalo djetinjasta ili pomaknuta, to je zato što, u ovom trenutku, moj život je ponovo tamo odakle je sve krenulo… pun priča. Najlakše mi je za sve okriviti Astrid Lindgren. Hvala, Astrid i hrabra Kajsa, što ste me inspirirale da uključim priče u svoj svakodnevni rad i učinile moj život slatkim poput vaših finih bombona!
