Mnogi od nas još uvijek žive s mišlju da je 21. stoljeće doba neke fantastične budućnosti i teško nam je shvatiti da smo već zagrezli u treće desetljeće “novog” milenija. Zar nije lijepo da je baš s početkom 21. stoljeća, na današnji dan, UNESCO počeo obilježavati Međunarodni dan materinskog jezika? Nešto što se na prvi pogled čini toliko arhaičnim, a neki smatraju posve nepotrebnim, time je postalo jedan od prioriteta budućnosti.
Dan materinskog jezika je inicijativa UNESCO-a koja promiče i baštini jezične ranolikosti te višejezičnost. Stiglo je vrijeme kada se svi naši “mali”, ali i brojni rasprostranjeni jezici, guše pod utjecajem komunikacija uz nove tehnologije te snažnim influenceom engleskog jezika. Više od 40 % svjetskih jezika je u ovom trenutku ozbiljno ugroženo. Uza sve dostupne podatke i širenje svijesti, možda nikada nećemo u potpunosti razumjeti zašto uopće cijenimo različite jezike i koja je to tajna u svakom stranom jeziku da nas veže s drugim kulturama i mijenja način našeg razmišljanja.
Korak bliže shvaćanju te tajne stigla sam proteklog proljeća kad me put odveo u istarsko selo Šišan. Šišan je jedno od rijetkih mjesta gdje se još koristi istriotski jezik, a to je pak jedan od tri jezika pred nestajanjem u Hrvatskoj. I baš tamo, u Šišanu, istom prilikom, našla se i žena koja govori takozvani istrorumunjski. Čuti dva nestvarna jezika jedan uz drugi… obuzeo me takav osjećaj strahopoštovanja, divljenja i čuđenja kakav je teško opisati.
Ljudi koji govore te jezike su za mene obavijeni posebnom aurom, velom drevnih znanja i mistike koji prodiru kroz neobičan govor, različit od svega što ih okružuje. Lakoća, kojom upotrebljavaju nešto toliko nesvakidašnje u svakodnevnom govoru, čini se kao posebna vještina direktne veze s davninama. Daleko od toga da svi Šišanezi govore šišanoto, ali sam se ipak osjećala povlašteno što svakim danom, onako usput, saznajem sve više i više o tom narječju istriota te na trenutke nisam bila sigurna jesam li uopće u stvarnom svijetu ili u nekom čudnovatom romanu. Iskreno, i sada mi se, mjesecima kasnije, dogodi da se to zapitam.
Teško mi je opisati sve te osjećaje, pa ću reći samo da je Šišan za mene ostao nezaboravan, a jezik koji kopni je, u mojim očima, najveće blago tog mjesta. Tko zna u čemu je tajna. Možda negdje u dubini želja za očuvanjem jezika podsjeća na doba kad je moj materinji jezik blijedio? Evo jednog primjera kad su neki stari klinci osjetili ljubav prema jeziku. Na tvrđavi u Grazu, pjesnik Ivan Trnski je zabilježio par stihova na hrvatskom jeziku:
Zdrav mi svaki bratac bio,
Koj je godir roda moga,
Kom je jezik ovaj mio,
Koj me j’ u njem razumio
Sva mu sreća došla od Boga!
Kad je to ugledala Dragojla Jarnević, u njoj su se probudili strastveni osjećaji. Ta mlada žena, odgajana da govori i misli njemački, osjetila je poziv doma i bez puno ustručavanja na zidinama usred Graza hrabro odgovorila. Na njen mali vandalsko-aktivistički čin smo danas, gotovo dva stoljeća kasnije, posebno ponosni – bili su to njeni prvi stihovi na hrvatskom jeziku. Osjećate li i vi trun ponosa i vatricu u srcu kad pomislite na djevojku iz Karlovca kako šara po starom Schlossbergu, time izražavajući otpor i pokazujući želju da sačuva jezik koji je dotada već bio gotovo iščezao iz njene vlastite obitelji? Onda sigurno razumijete zašto je važno da istrioto, istrorumunjski, ali i svaki jezik, i onaj u najudaljenijem kutku svijeta, koliko god se izdaleka činio suvišan, nastavi živjeti:
Ilirkinja je ovdi jedna,
koja jezik ovaj razmi.
Premda ona tebe ne zna,
Vendar joj je kruto drago,
Da je našla ovdi reči
Kojim serce svoje leči.