Već godinama se u Bakru, u sklopu velike ljetne manifestacije Margaretino leto, jedan dan odvaja za Šetnju kroz povijest. Prilika je to da se zaviri u djelić bogate bakarske prošlosti. Posljednjih godina sam u nekoliko navrata imala prilike sudjelovati u tom događaju vodeći tematske interpretacijske šetnje. Kad bolje razmislim, upravo sam u sklopu tog eventa prvi put surađivala s Turističkom zajednicom Grada Bakra prije šest godina kada smo zajednički osmislili Šetnju s divicom Margaretom.
Ove godine smo odlučili napraviti nešto posve jednostavno – prošetati uz more, od novouređenog trga na lokaciji Pod Bok do Pomorske škole koja ove godine slavi nevjerojatnih 175 godina. Šetnju smo nazvali Mreže sjećanja. Isti naziv pronaći ćete i u Parku Banj, danas interpretacijskom parku posvećenom povijesti tunolova u Bakru. I na ovoj šetnji smo spomenuli zanimljivosti vezane za tunolov, ali smo temu proširili na neiscrpnu maritimnu baštinu grada.
Na svakom koraku pratile su nas neočekivane priče. Prvo smo se zapitali što krije podmorski tunel, ostatak nemile koksare. Pa ipak, u ono vrijeme, u sedamdesetim godinama, cilj nije bio gradić učiniti taocem industrije. Najjeftiniji i dovoljno brz put za prijevoz koksa i ugljena do koksare, bio bi uz samu obalu. Međutim, razmišljalo se kako bi to narušilo život stanovnika pa je iskrsnula ideja da se izgradi podmorski tunel. Ta nevjerojatna tvorevina i danas povezuje dvije obale zaljeva. Na obje strane iz mora izranjaju golema usta tunela, a pod površinom, betonski tunel koji je nekoć tračnicama prevozio materijal, stoji na ogromnim stupovima. Dakle, on nije položen na dnu, već je šest metara ispod površine. Uostalom, nešto više o tome možete saznati iz ploče koja je postavljena u blizini tunela. Riječ je o privremenoj ploči koja je dio izložbe polaznika nedavno održanog tečaja za pisce interpretatore.
Jedva da smo se osvrnuli, a već nas je dočekala druga posebnost koju Bakar skriva u zgradi carinarnice – mareograf koji je u funkciji već 95 godina, među najdugovječnijima na Sredozemlju, što ga čini bitnim za svjetsku znanstvenu zajednicu. Da stvar bude bolja, imali smo priliku zaviriti u prostoriju gdje se čuvaju ti uređaji (stari analogni i digitalni mareograf, a postoji i treći radarski).
Ubrzo smo zastali kraj Vile Velebita 2, broda jedine škole u Hrvatskoj koja ima svoj školski brod. Prethodna Vila bila je jedrenjak, a još u 19. stoljeću škola je dobila prvi brod Margitu. Josip Sinčić, jedan od radnika na školskim brodovima, izumio je bočni porivnik i time mnogim pomorcima olakšao plovidbu. Možda je vama razumljivija riječ propeler od porivnika, ali u Bakru se plovi na hrvatskom jeziku. Naime, bakarska je nautička škola prva u Hrvatskoj uvela hrvatski jezik u nastavu i prva koja je svu nastavu imala na hrvatskom. Ne čudi onda da su tu nastali i prvi pomorski rječnici s domaćim izrazima koje je profesor Đuro Babić prikupio u narodu.
Sljedeća priča nas je povela u neviđenu pustolovinu broda Admiral Tegetthof koji se 1872. otisnuo na putovanje prema sjevernim zemljama i tom je prilikom posada otkrila dotad nepoznato otočje, danas Zemlju Franje Josipa. Bilo je to veliko dostignuće austro-ugarske mornarice, ali zamislite one ljude koji su se usudili otisnuti u nepoznato. Posada od 24 osobe sadržavala je 12 hrvatskih pomoraca, većina njih bila je s Kvarnera, a čak dvojica s bakarskog područja – Juraj Štiglić s Praputnjaka i Petar Falešić. Juraj je bio pravi miritelj koji je pomogao da na brodu ne dođe do pobune, a Petar je zato bio jedan od najveselijih pjevača. Tako barem piše kapetan u svojim zapisima. Što je sve posada prošla, teško je i zamislitim ali sve što zamislite – dogodilo se. Nije prošlo ni tri mjeseca, kad ih je okovao led. Dočekali su polarnu noć sami na dalekom sjeveru. I preživjeli je. Stiglo je proljeće, a led se počeo topiti. Ne dovoljno. Još jedna zima je stigla, a brod nije mogao dalje. Dvije zime je posada preživjela, a kad god su mogli, sa saonicama su kretali u istraživanje jer ipak je to bila znanstvena ekspedicija. Mislite da ih je napao medvjed? Napao ih je medvjed. Koja god nevolja da vam padne na pamet, zaista se dogodila. Stiglo je još jedno proljeće, ali led nije dovoljno kopnio. Brod se počeo dobrano naginjati. Postajalo je sve jasnije da neće izdržati još jednu zimu pa su se ukrcali u pomoćne lađe i krenuli u nepoznato. Tri mjeseca kasnije, ugledali su iza rta lađicu i u njoj – dva čovjeka. Nakon više od dvije godina, prvi ljudi! Dva ribara su ih odvela na sigurno. Uz samog Admirala Tegetthofa, legendarni brod, preminuo je jedan član posade. Svi ostali su se vratili kućama, više od dvije godine nakon što o njima nije bilo ni glasa. Kako je taj povratak morao izgledati, možemo samo zamisliti.
Zastali smo i kraj Hotela Jadran gdje smo se prisjetili prošlosti hotela. Ta je zgrada neko vrijeme bila dom pomorskoj školi, a kraj nje se nalazi meteorološka postaja koja podsjeća na jednog slavnog meteorologa… poznatijeg kao seizmologa… Andriju Mohorovičića koji je s 25 godina stigao u Bakar, radio u pomorskoj školi, a ujedno i postavio prvu meteorološku postaju u Bakru. U tom istom kutku Bakra, nalazi se i replika tunere, točnije ribarske straže koja je pomagala u tunolovu.
Sve smo to obišli i svašta saznali u nešto više od sat vremena ugodne šetnje, a onda smo napokon posjetili i veliku slavljenicu – Pomorsku školu. Točnije, školsku knjižnicu. Naime, knjižnica je predstavila svoje zvijezde, zanimljive knjige iz svoje kolekcije, kroz simpatično pripremljenu interaktivnu izložbu. Bila je to jedinstvena prilika za sve da zavire u neobičnu zbirku knjiga. Knjižnica ove godine, kao prva knjižnica u Hrvatskoj, sudjeluje u europskoj inicijativi The Europe Challenge s projektom S.O.S. Heritage (Save Our School Heritage – sačuvajmo baštinu naše škole). Izložba je dio tog projekta i rezultat je brojnih edukativnih radionica kroz koje su prošli djelatnici i učenici škole.
Eto, tako nas je jedna obična šetnja uz more sve uplela u mreže sjećanja.
Iz medija:
RiPrsten – Šetnja kroz povijest završila nastupom Klape Cambi
Naslovna fotografija: Miljenko Šegulja