Dogodilo se prošlog proljeća da sam upoznala Bakranku Sonju zaljubljenu u svoj grad. Ona je toliko lijepo pričala o Bakru, da sam ga poželjela i sama posjetiti. Je li moguće da neko mjesto u kolektivnoj svijesti ima toliko iskrivljenu sliku? Vjerujte, kad ga je ona strastveno predstavljala, pola prostorije je provjeravalo na mobitelima ima li još koji Bakar na karti Hrvatske.
Njegova vjerna promotorica je bila zaista uvjerljiva, te je doista privukla petinu prisutnih u svoj grad već unutar nekoliko narednih mjeseci. E tada su stvari postale još čudnije. Sad su i oni počeli pričati o bakarskim čudesima. Među njima je posebno zaiskrila Silvija, profesionalka u promociji baštine, vrativši se kući puna utisaka o tom gradu koji se od nulte razine proteže do Risnjaka, pa jezero koje nestaje i nastaje, a kad nastane, možeš roniti kroz šumu, pa najljepši izlazak sunca na Jadranu, pa srednjovjekovni kaštel, pa podvodni tuneli, pa stoljetni instrumentarij, pa beskrajni vinogradski prezidi, pa moćna dubina tog zaljeva…. Asocira li i vas Bakar na te slike, ili vam je nešto drugo pred očima?
Sjećam se dok sam još kao dijete prolazila u starom jugiću uz taj dio obale, kadli se pred nama stvori divovski dimnjak iz kojeg je sukljao crni dim. Nisam više sigurna je li baš u tom trenutku zaista sukljao crni dim, znate kakva su već sjećanja iz djetinjstva…Ali se sa sigurnošću sjećam riječi mojeg oca kad smo onuda prolazili: “Šteta”, bilo je sve što je rekao. Eto tako, on nije od suvišnih riječi, i zato je uvijek imao moć da sve što kaže ostane čvrsto urezano u sjećanje.
I to je bilo to, za mene je Bakar ostao mjesto koje se može samo oplakivati. Zato me posve zbunilo kad sam čula nekoga da baš s toliko ljubavi priča o gradu o kojem se nepravedno malo zna. U narednom periodu, svako toliko bih naletjela na oduševljenje osoba koje su ciljano posjetile Bakar nakon one entuzijastične prezentacije. Napokon sam i ja iskoristila priliku da odem. Do kraja posjeta, zaboravila sam na sve bakarske dimnjake. Naprotiv, imam i ja potrebu svima ispričati koliko je taj gradić nevjerojatan. I vama ću ispričati, ali nekom drugom prilikom…ovaj put samo želim pokazati kolika je moć osobne interpretacije.
Što je osobna interpretacija? Onaj moj prvi susret s Bakrom, pogled iz crvenog jugića, koji je, uz pomoć samo jedne jedine riječi, “Šteta”, u meni probudio snažne osjećaje suosjećanja i nemoći. Sve zbog jedne riječi osobe kojoj vjerujem. A zatim nova svjedočanstva, koja su nadogradila moje osjećaje prema Bakru. Suosjećanje i neka sjeta su još uvijek tu, ali sada su okupani nadom i osjećajem novog buđenja, starina očuvanih pod ruševinama dimnjaka. Sve to predstavlja snagu osobne interpretacije. Učinit će da osjećate baštinu, u ovom slučaju cijelu destinaciju, kroz oruđe koje je nezamjenjivo: kroz čovjeka koji vam o njoj govori.
Mnogi se turistički vodiči brinu jer mobilne aplikacije, nelicencirani vodiči iz drugih zemlja i druge novodobne promjene prijete njihovom zanimanju. Ja volim vidjeti nešto drugo. Ljudskost, koju neki turistički vodiči donose putovanju, za mnoge je putnike novootkriven medij. Odrastamo s mišlju da je turističko vođenje tijekom organiziranog putovanja najgore što te može zadesiti pa je potrebno puno vremena i slučajnosti da se uopće nađemo na nekoj turi u odmaklijoj dobi i otkrijemo što zaista znači čovjek u turizmu. Primjećujem sve više obitelji, samaca, prijatelja, kako otkrivaju čari privatnih tura. Jednom je negdje bukiraju, i odjednom žele tako upoznati svaku destinaciju. I sama volim ići na ture…Kako se sjećamo vodičeva lica, i stavova, i njegovih opaski (priča nešto manje, da se razumijemo), to je nešto neizbrisivo. Sjećaš se slika lokacija i osjećaja koje si tamo stvorio, a kroz strast vodiča, jača i tvoj osjećaj prema određenom mjestu. Volim vjerovati da, dok god u nama interpretacijskim vodičima ima strasti, da će za nas biti i posla. Ako toga nema, onda se s pravom bojimo, ali ne mobilnih aplikacija, već stanovnika koji svoju ljubav nesebično dijele s posjetiteljima, makar i nisu licencirani turistički vodiči.
Ovo sam posve osvijestila baš u Bakru. Mogla bih šetuckati tim gradom, fotografirati njegove ljepote i odlično se informirati uza sve dostupne brošure. Ali, bez one jedne riječi koju je izgovorio moj otac, ne bih još kao dijete razvila suosjećanje s tim gradom, a bez onog žara koji je pokretao moju domaćicu, nikad ne bih osjetila njegovo pravo značenje nade, niti onu iskrenu radost kad sam ugledala veliku morsku zvijezdu u napaćenom bakarskom podmorju.
Dok mnogi iskusni vodiči savjetuju da ne govoriš gostima o stvarima koje neće stići vidjeti za vrijeme boravka, niti o negativnim aspektima nekog mjesta… ja kažem: reci im. Neka znaju da i tvoja destinacija ima uspone i padove, i nek se za nju vežu kao za filmskog junaka, za nju navijaju i iz daljine svog doma. Neka znaju da ne stignu iskusiti sve. Neka znaju koliko toga vrijednoga i zanimljivoga ima u tvojoj destinaciji, koliko sitnica koje te raduju. Neka se požele što prije vratiti. Neka ih ta želja kopka i do kraja života ako treba. Zbog toga neće biti nezadovoljni onime što su propustili, već zadovoljni što su doista otkrili skriveno značenje destinacije i stvorili čeznutljivu vezu.
I moj znatiželjni prvi posjet Bakru prerastao je u pravu ljubav. U međuvremenu ga je posjetila i moja obitelj. I oni su željeli vidjeti na svoje oči o čemu pak sad ja pričam. Tako je to. Jedan drugome otkrivamo destinacije i prenosimo osjećaje, a baština ponovo postaje živa. Sigurna sam da bi svaki drevni kamen svoju opjevanu dugovječnost zamijenio za samo jedan dah života, onakvog kakvog su, pred mojim očima, gradu Bakru udahnule Sonja i Silvija. Osobna interpretacija baštini daje život i smješta je u srca posjetitelja gdje će nastaviti živjeti dok god ta srca kucaju.
A to dobro zna i Turistička zajednica Grada Bakra pa se i onaj znatiželjni posjet razvio u prekrasnu suradnju o kojoj ću pisati u nekom od narednih postova.