Teško je u današnjem trenutku sveopćeg društvenog nerazumijevanja tražiti suosjećanje društva zbog alternativne stvari. Nemoguće je objasniti značaj Jabuke nekome tko nije njome obilježen. I sama sam Jabučarka, a bilo bi mi draže da nisam, možda bi moje riječi zvučale objektivnije. Bilo je još “marginalnih” stvari u Zagrebu koje su iščezle. Jedno drvo magnolije. Pa još koje stabalce, pa zatim cijela šuma danas proćelave Zagrebačke gore. A ljudi? Naši sugrađani se još bore s posljedicama potresa negdje u tišini, bez razumijevanja većine. Gdje je tek kultura, a onda tek supkulture, pa koga na kraju briga za kultne zagrebačke klubove bez kojih se, očito, može, jer samo je Jabuka ovoliko izdržala?
Naš grad ima staru i slojevitu dušu koja ne odgovara svakome. Koliko god nestajao, koliko god ga brisali i ujednačavali, uvijek je iz njegove dubine progovarala melankolija i eteričnost. Svi mi, koji smo mnoge noćne sate proveli u tuškanačkoj šumi, dobro razumijemo tajni jezik našeg grada. Rijetko gdje je Zagreb toliko jasan, kao u gluho doba noći oko Jabuke.
Jedna trula jabuka, koja u Zagrebu gnjili već godinama, to nikad neće razumjeti. Zatrovala je i mnogo prepoznatljivije simbole grada i najmanje me čudi što je načela i zagrebačku Jabuku. Da bar u svom ubojitom pohodu može razaznati da bez kulture i alternative, nema ni grada.
Grad u kojem Jabuka, ili bilo koji drugi dio njegova tkiva s tradicijom duljom od pola stoljeća, nije vrijedna čuvanja… sve manje je eteričan i sve manje je moj grad.
Vidimo se 17.10. u 17:00 sati kod Jabuke.