Pa dok ide, ide

Ako netko tko nije turistički vodič ovih dana sretne svog prijatelja turističkog vodiča, razgovor će teći tako da turističkom vodiču ide pjena na usta, a onaj drugi se pravi da s njime suosjeća, ali apsolutno mu ništa nije jasno.

Njegov prijatelj turistički vodič će pričati o nekim slobodnim djelatnostima, paušalnim obrtima, burzi, povratu poticaja, povratu naknade, nezaposlenima i samozaposlenima, birokratima i prokletoj državi… i onda će još početi o zaštićenim lokalitetima..i upisniku koji ne postoji, i vraćanju iskaznice…. I tisućama ljudi kojima svi gorenavedeni nepoznati pojmovi na neki način okreću život naopačke.

I kako da onaj prvi to razumije? Može mu samo biti drago da njega ništa od toga ne dira, kakva god ta zavrzlama bila.

Nama vodičima je zadatak da svedemo stotine godina burne povijesti na sat i pol ugodne šetnjice.. Međutim, ovo što nam se događa pojednostaviti ne možemo. Mogu samo reći, i vjerujem da govorim u ime svih vrijednih turističkih vodiča, da se ne sjećam da sam se ikad ovako osjećala – riječ je o kombinaciji očaja, bespomoćnosti, ljutnje, nepomirljivosti, iznevjerenosti…Iz još uvijek nepoznatih razloga, doslovce su se okomili na turističke vodiče.

Nitko od nas ne živi u ružičastom balonu. Svi mi znamo barem nekoga tko je pod ovrhom jer je nekad pomislio na neko poduzetništvo i završio u blokadi zbog neljudske odluke kakvog činovnika. Znamo da svakog od nas može sustići nebulozno rješenje, greška u poslovanju koje nismo svjesni i možda nesvjesno kršimo propise…Kad bolje razmislim, uopće ne znam otkud nam volja… svi mi radimo znajući da je pitanje samo kada će se to dogoditi, a ne hoće li se dogoditi.  Ali, takve stvari obično se dogode nekome od nas – pojedinačno. Ovaj put je Ivica Budalica uspio nadmašiti sam sebe i ubiti stotine muha jednim udarcem. Uspjeli su ugroziti toliko ljudi, a da se čak nisu niti potrudili da mijenjaju propise. Što se zakonodavstva tiče, sve je isto kao prije. Samo se odjednom zakon tumači na drugačiji način. To samo jedan dobro izvježban mozak činovnika u zadnjem stupnju Preobražaja, može prihvatiti i dalje komunicirati bez imalo osjećaja krivnje, empatije, logike ili zdravog razuma.

Zato pitajte na burzi, u ministarstvu (kojem hoćete, jer ih je više upetljano u slučaj), u navodnom središnjem registru (pa nam javite postoji li uopće), u uredu za gospodarstvo… koji je status turističkih vodiča, jer mi vam vodiči objasniti ne možemo. Mi doslovce unazad nekoliko tjedana ne znamo kako da pošteno radimo i dosad nam nitko nije ujednačeno odgovorio na to pitanje.

I dalje vam nije jasno što se točno događa? Probat ću pojednostaviti:

• HZZ (burza) je odjednom počela smatrati da sve osobe koje nemaju posao, ali su turistički vodiči po profesiji, nisu nezaposlene i briše ih iz evidencije.
• Zbog toga od tih osoba traži povrat naknada koje su dobili kao nezaposleni
• Burza je nekim vodičima dala poticaje za samozapošljavanje da otvore obrt za turističko vođenje. Sada su ipak odlučili da oni nisu ni mogli biti na burzi pa ih traže da i te novce vrate.
• Tečaj za turističke vodiče traje nekoliko tjedana. Nakon toga se upisuju u upisnik da bi uopće mogli voditi turiste. Ali, postoje mnoge osobe koje nemaju posao, a između ostalog su i turistički vodiči. Makar nemaju posao, ne mogu biti na burzi. Ponavljam, nije se promijenio zakon. Samo su se sjetili da bi postojeće zakone mogli tako tumačiti.
• Neki turistički vodiči imaju obrte. Sada ni neki uredi za gospodarstvo nisu sigurni mogu li turistički vodiči otvoriti obrt pa radije ne izdaju obrtnice novim vodičima.
• Na pomolu je i ideja da su vodiči koji imaju obrte u određenom prekršaju, ili im prijeti retroaktivno plaćanje dodatnih poreza. Još nije do toga došlo pa, ako mislite da smo paranoični, vratite se na prvu točku i pročitajte ponovo.

Ali, ponudili su nam rješenje. Ispišimo se iz upisnika kad nemamo posla kao vodiči (ne iz središnjeg jer za taj nismo skroz shvatili postoji li, već iz županijskog). Samo za informaciju, kad sam se upisivala, trebalo je mjesec dana da dobijem iskaznicu kojom dokazujem inspektoru da sam turistički vodič i da smijem voditi turiste. Ispisivanje i upisivanje zvuči kao vrlo efikasno rješenje, zar ne? Samo da još kažem da neki vodiči dobiju posao možda tri puta u godini. Sigurno će ih ti gosti čekati dok ponovo ne izvade iskaznicu.

Na nacionalnoj televiziji pomoćnica ministra je mrtva hladna rekla da će postupak obnove upisa trajati čas posla i da nećemo morati vraćati iskaznicu. Naravno, dosada nitko od činovnika koji to moraju provesti u djelo, nije na to pristao.

I to je samo dio problema.

Ne uzimajte ovo sve što pišem zdravo za gotovo i nemojte me citirati. Još nisam polovila sve konce.  Dovoljno je da kažem da je ovo samo dio nečega što sliči na brisanje hrvatskih turističkih vodiča s radara. Za točnije i logičnije očitovanje, treba se obratiti Zajednici društava turističkih vodiča Hrvatske, koja se od prvog znaka ovog paradoksa aktivno i žestoko uključila u rješavanje tog i drugih problema da zaštiti naše turističke vodiče.

Ako je teško shvatiti nama, svjesna sam da je nemoguće pojmiti što se događa ako niste turistički vodič. Uostalom, mnogi to ne smatraju pravim zanimanjem. Tim gore! Nešto što nije pravo zanimanje, mnogima oduzima prava koja svi drugi imaju? I znam da je lakše identificirati se s nekim profesijama bez kojih je život nezamisliv, poput nastavnika. A opet, mnogima ide na živce čak i kad nastavnici štrajkaju kako bi zatražili veća prava pa kako da mi očekujemo da će itko suosjećati s nama? U ovom slučaju, vodičima su preko noći oduzeta prava u sumanutom preokretu. Stvarno mi je teško naći načina kako približiti ovo nekome. Možda je lakše identificirati se s jednom osobom s imenom i licem, nego sa skupinom osoba?

Pa evo onda primjera. Nezaposleni 35-godišnji nastavnik hrvatskog jezika i povijesti Marko,  u nadi da će lakše pronaći posao, posudio je nekoliko tisuća kuna da bi postao i turistički vodič. To mu nije pomoglo u pronalasku posla. Međutim, savjetnici na burzi su ga potaknuli da se samozaposli, da otvori obrt i pokuša uz državne poticaje pogurnuti karijeru. Odvažio se na taj korak. Kad je potrošio namjenski sve novce za poticaje, država se sjetila da mu ih nije trebala dati jer nije zaista bio nezaposlen – ta, on je turistički vodič! Samo nije ništa radio. I zatražila ga da vrati 30 000 kuna nakon što ih je već potrošio.

Moram reći da mi je neugodno što sam svojedobno pisala o dobroj ideji otvaranja obrta za turističke vodiče i spominjala mogućnost poticaja. Jedino dobro što sam rekla je bilo u šali: uzmi poticaje i odi na Bahame, pa onda poslije razmišljaj kako ćeš izmisliti sredstva da bi ih vratio i namjenski utrošio. Nadam se da je Marko na Bahamima. Marko, ne vraćaj se, ne znaš što te čeka!

Drugi slučaj je Petra, majka na porodiljnom. U trenutku trudnoće je bila nezaposlena. Svoja prava na porodiljni je stekla kao nezaposlena osoba. Zaboravila sam spomenuti da je Petra turistički vodič. Ajoj, pa onda ipak nije nezaposlena. Petra, daj to dijete vukovima, tako još ima bar neke šanse!

Ovo nisu pravi slučajevi, ali su vrlo realni – u ovom trenutku to se nekom Marku i nekoj Petri događa.

Imaginarni slučaj za koji još ne znamo hoće li se dogoditi je jedna Iva, majka dvoje djece. E, ona stvarno živi od posla turističkog vodiča i zaista je samozaposlena. Ali, ima obrt koji se paušalno oporezuje. Hoće li je jednog dana odvući u lisicama jer nije ni zaposlena, niti trebala biti samozaposlena? Nadam se da o tome nećete čitati.

Ali, bez obzira zakačilo ovo mene ili ne, ova groteska nam je svima mnogo bliže nego se čini.

Ono protiv čega se sada turistički vodiči bune, vrlo brzo bi se moglo proširiti i na razne druge djelatnosti jer se ista antilogika može primijeniti na mnoge.

Turistički vodiči imaju posebnu vezu sa svojom zemljom. Uostalom, njihov je zadatak da prenesu ljubav na goste. Možda najstrašnije od svega je da po prvi put čujem mnoge vodiče koje poznajem da ozbiljno razmišljaju dati petama vjetra. Toj količini nevjerice i razočaranja još nisam svjedočila ni u kojim krugovima.

S obzirom da mi vodiči ne znamo što da radimo i koji je točno naš status i kako da vodimo poslovanje, što nam drugo preostaje nego da svatko od nas radi dalje u nadi da će ovo ludilo proći i da će nas nekim čudom zaobići? Hm…možda možemo još nešto..kad malo razmislim, ovo je prvi put da osjećam da se te stotine ljudi tiho povezuju, pa makar u nepravdi koja ih je zadesila.

Međutim, budimo realni. Ne rade li svi poduzetnici u Lijepoj Našoj s omčom oko vrata, balansirajući na onom klimavom stolčeku ispod sebe, nadajući se da će krvnik od državnog aparata stići što kasnije? Pa dok ide, ide….

Smaknuća te vrste su postala toliko česta da više nema ni publike. I zato onaj prvi prijatelj s početka priče ništa ne razumije. Već je naviknuo da dobri ljudi padaju k’o kruške. Ono čega nitko nije svjestan dok ga zaista ne zadesi – omča je već oko nas, toliko velika da je još i ne primjećujemo, ali samo je pitanje trenutka kad će se naglo stisnuti.

No, krvnik to dobro zna, koristi naš neoprez i okomljuje se s jedne skupine na drugu. Medicinski djelatnici, učitelji, bolesnici, evo sad turistički vodiči… padamo jedan po jedan… pa dok ide, ide.

Ali jednom neće ići. Naći će se netko koga neće biti tako lako istjerati. Hoćemo li to biti mi…ne znam. Isprobajte nas. Pa da vidimo do kud ide.